Judy Baca je američka umjetnica meksičkog porijekla (tzv. Chicano), prva u obitelji koja je studirala i završila studij umjetnosti na akademiji u Kaliforniji. Kada ju je na proslavi diplome (1969.) baka upitala što planira raditi u životu, Baca joj je ponosno pokazala svoj diplomski rad. Prolistavši ga, baka ju je upitala: “I, što s tim?” Baca je tog trenutka shvatila da se želi posvetiti umjetnosti koja će se obraćati njenim sunarodnjacima, ljudima s kojima je odrasla, Čikanoima u okolici Los Angelesa.
Ova anegdota ilustrira motivaciju koja leži u podlozi umjetničkog opusa Judy Baca a koji se najvećim dijelom realizirao u formi velikih murala. Slijedom životnih okolnosti, na početku karijere sredinom 70-tih dopao ju je zadatak da oslika veliki betonski zid uz Tujunga Wash, odvojak velike Rijeke u L.A. koji grad štiti od poplavljivanja. Riječ je o 800 m neuglednog zida koji se prostirao širom prirodnog krajolika i Bacu podsjetio na ožiljke njenih sunarodnjaka koje zarade u obračunima između bandi. Odlučila je taj džinovski “ožiljak” u prirodi “tetovirati”, oslikati motivima koji će ilustrirati povijest njenih sunarodnjaka, meksičkih imigranata, onako kako ju oni žele ispričati, iscijeliti na taj način “ožiljak” u njenoj zajednici uslijed iskrivljavanja i prešućivanja dijela njihove povijesti.
“U 70-ima, su me zvali učiteljicom, socijalnim radnikom, čak i članom bande – sve osim umjetnicom”, izjavila je jednom prilikom. U to vrijeme umjetnost nije intervenirala u društvo niti se bavila problemima ljudi u zajednici. Tijekom rada na muralu, Baca je uspostavila način rada koji će kasnije dalje razvijati tijekom svoje karijere. Proces započinje sastancima unutar zajednice kako bi se prikupile priče žitelja. Potom se savjetuje s povjesničarima, znanstvenicima, sakupljačima usmenih predaja, kulturnim antropolozima, etnografima i, kada je to moguće, s ljudima koji su proživjeli događaje koji će biti prikazani. “Ona zna potaknuti ljude da nadiđu svoju situaciju i sagledaju ju iz šire perspektive”, izjavila je njezina dugogodišnja prijateljica, umjetnica Amalia Mesa-Bains.
U ljeto 1976., Baca je pozvala 9 umjetnika i 80-tak djece kako bi zajedno oslikali 300 metara zida. Zid se oslikavao slijedećih 5 godina uz sudjelovanje 400-tinjak djece i mladih, često iz socijalno ugroženih obitelji i nesređenih obiteljskih prilika. Mural koji se službeno zove “Povijest Kalifornije” čini niz raskošno obojenih prizora koji počinju s prapovijesnim vremenima i završavaju 1950-ih. Sveobuhvatna priča otvara se s mastodonima i sabljastim tigrovima koji gledaju preko rijeke, i kroz vrijeme, u kamp Indijanaca Chumash, jednih od najstarijih stanovnika Kalifornije. Priča se nastavlja s dolaskom Španjolaca (kako ga je doživjelo domicilno stanovništvo), masovnom deportacijom meksičkih Amerikanaca tijekom Velike depresije, povratkom transatlantske linije St. Louis, dolaskom židovskih izbjeglica iz Europe tijekom Drugog svjetskog rata, i tjeskobom zatočenih japanskih Amerikanaca. Slike prikazuju ljude i postignuća koje službena povijest često preskače: liječnika i istraživača Charlesa Drewa koji je prosvjedovao protiv rasne segregacije davatelja krvi, dajući transfuziju crnom pacijentu. Gospođa Laws, crna aktivistica koja je prosvjedovala protiv rasno-restriktivnih stambenih ugovora u južnom dijelu L.A., na slici hrabro drži transparent iznad glave: BORIMO SE PROTIV FAŠIZMA VANI I KOD KUĆE. Također prikazuje vremena paranoje: Joe McCarthy baca članove filmske industrije (kao i njihove kamere i pisaće strojeve) u koš za smeće zbog njihovih navodnih simpatija prema komunizmu. I tako dalje, sve do prizora s kojim zid završava, Martinom Lutherom Kingom Jr. kako sjedi u stražnjem dijelu autobusa i promatra nasmiješenu Rozu Parks, koja sjedi u prvom redu. (izvor:
http://www.artnews.com/2017/04/19/concrete-history-chicana-muralist-judith-f-baca-goes-from-the-great-wall-to-the-museum-wall/ )
Mural je tijekom vremena ostečen od sunca i atmosferilija, bio je više puta i poplavljen. Drveni pješački most s kojeg ga se moglo razgledati također je s vremenom propao i uklonjen. Cjelina je obnovljena 2011. godine, dijelom uz pomoć mladih iz vremena kad je mural oslikan. Most za razgledanje zida nikad nije dovršen. Razmišljalo se da se oslikavanje nastavi prizorima iz novije povijesti Kalifornije. Nacionalna zaklada za umjetnost (NEA) osigurala je sredstva za početne nacrte za motive iz 1960-ih te za oslikavanje polja posvećenih 70-im i 80-im godinama. Godine 2000. Judy Baca je izjavila “Umjetnost u javnom prostoru se promijenila – postala je dekorativna a udio zajednice ograničen je cenzurom. Danas Veliki zid ne bi mogao biti napravljen.”
