Milo Rau je švicarski kazališni redatelj (rođen 1976.) koji se u svojim projektima ne libi latiti najvećih problema današnjice, onih kojima svjetske organizacije i nacionalne vlade sa svim svojim tijelima i ovlastima ne uspijevaju doskočiti. Ako se njegova ambicija može učiniti megalomanska u ciljevima ona je u svojoj provedbi prilično pragmatična, utoliko što polazi od stvarnih institucija i postojećih okvira djelovanja koje nastoji reformirati, poboljšati, a ne ukinuti. Može se to primijetiti u dva njegova projekta, Sud u Kongu (2015.) i Generalna Skupština (2017.).
Sud u Kongu inscenacija je suđenja o tri slučaja nasilja i gospodarskog kriminala u Kongu, koji su tek kap u moru bezakonja koje u toj afričkoj državi traje već desetljećima, naočigled lokalnih vlasti i međunarodne zajednice. DR Kongo je od 1998. do 2003. godine bio poprište jednog od najgorih ratova u povijesti, s najvećim brojem žrtava od Drugog svjetskog rata. U njemu je sudjelovalo devet država i više desetaka različitih oružanih skupina. Kao glavni motiv tog rata često se navodi trgovina i kontrola nad vrijednim rudama i mineralima kojima je DR Kongo izuzetno bogat i koji su i danas u podlozi brojnih sukoba u zemlji. Milo Rau odlučio se upustiti u raspetljavanje teško razmrsivog klupka kriminala i korupcije čiji protagonisti djeluju u globalnim okvirima, na primjeru tri slučaja kršenja ljudskih prava koja nisu imala svoj sudski epilog: sukoba rudara i rudarske tvrtke oko eksploatacije kasiterita na brdu u Bisieju; preseljenja lokalnog stanovništva zbog iskapanja zlata od strane kanadske tvrtko Banro; masakra civilnog stanovništva u selu Mutarule. Okupio je glavne aktere tih događaja, oformio sud te uz angažman stručnih istražitelja i pravnika inscenirao suđenje. Tri dana u gradu Bukavu u Kongu, a mjesec dana kasnije tri dana u Berlinu u Njemačkoj, na pozornici su, pred sudom, defilirale stvarne žrtve, počinitelji, predstavnici vlasti, pobunjenici, vlasnici multinacionalnih tvrtki, aktivisti, izaslanici UN-a i Svjetske banke.. svatko sa svojom verzijom i viđenjem događaja. Oformljena je međunarodna porota i na temelju saslušanja donesene su presude, doduše tek simboličkog značaja. Ali sud je uspostavljen tamo gdje ga nije bilo, makar kao kazališna predstava, i svi su imali priliku u zaštićenom i sigurnom prostoru umjetnosti iznijeti svoje mišljenje. U predstavi su sudjelovali stvarni protagonisti uključujući žrtve sa svojim potresnim svjedočenjima, pa je uvjerenje autora da će predstava imati odjeka u stvarnom životu. “Sud je bio izmišljen, ali svjedočanstva su bila stvarna. Sloboda prostora izvedbe (njezina implicitna fikcionalnost) dopuštala je realnosti da bude realnija od bilo kojeg pravog (stvarnog) suda. Kako teatralnost izmiče, tako se stvarnost ruši na glavu gledatelja: dok napuštam kazalište, ništa izvan njega se nije promijenilo, ali sada sam budna za stvarnost i ozbiljnost situacije.”, napisala je mlada Lily Climenhaga na svom blogu. Tijek suđenja je sniman i dvije godine kasnije sa tim je materijalima, uz dokumentaciju istraživanja na terenu, objavljen istoimeni dokumentarni film.
U drugom projektu, Generalna Skupština, Milo Rau je okupio stručnjake, aktiviste, pravnike, filozofe, znanstvenike… iz 60 zemalja svijeta kao delegate na skupštini tzv. Svjetskog parlamenta. Predstavnici iz Azije, Afrike, Amerike i Europe tri su dana u Berlinu raspravljali o klimatskim promjenama, ekologiji, migracijama, siromaštvu, ratovima…i na kraju zajedno sastavili Povelju za 21. stoljeće. I ta je Skupština bila “tek” predstava, ali predstava mogućnosti za jedan zbiljski Svjetski parlament u kojem će predstavnici svih nacija ravnopravno odlučivati o globalnim pitanjima današnjice. “Pobjeda Generalne skupštine je da je uspjela nešto stvoriti. Da, to je nešto bilo manjkavo, zarobljeno unutar vlastitih intelektualnih zamki, ponekad u sukobu s vrlo demokratskim načelima koje je nastojalo stvoriti, ali bilo je tamo. Tri dana je postojao svjetski parlament i počeo se polako pojavljivati okvir. Ukazao je na ono što je funkcioniralo i što nije uspjelo, te je pokrenut dijalog među delegatima o pitanjima i sukobima oko njih.” (Lily Climenhaga)
Ni jedan ni drugi projekt, ni Sud u Kongu, ni Generalna Skupština, ne mogu riješiti probleme kojima se bave, ali su neka vrst vježbališta, testiranje mogućnosti za bolji i pravedniji svijet. Još važnije od toga, oni tu mogućnost čine vidljivom, oni ju uprizoruju čineći njeno ozbiljenje izglednijim. Riječ je o predstavljanju “kako bi to moglo biti i stvoriti ovo moglo bi biti” (Lily Climenhaga)
