O čemu govorimo kad govorimo o umjetnosti u zajednici?
Svaka umjetnost nastaje u zajednici – unutar određene društvene grupe koja je identitetski, interesno ili na neki drugi način povezana, koja dijeli određene vrijednosti ili uvjerenja koja tom istom umjetnosti posreduje. Svaka umjetnost nastaje od nekoga za nekoga. Ona je komunikacijski čin koji podrazumijeva druge kojima se obraćamo. I moderna umjetnost koja je isticala svoju autonomnost, nastajala je unutar umjetničke zajednice i za tu zajednicu – koju neki zovu svijet umjetnosti – sa svojom mrežom umjetničkih institucija, muzeja, galerija, sustavom obrazovanja i akademskim teorijama. Koja je onda specifičnost umjetnosti u zajednici koju ovdje predstavljamo? Prvo, uzevši tu sintagmu za svoju oznaku, ona naglašava a ne prikriva svoju povezanost sa zajednicom u kojoj nastaje. Ona, štoviše, tu povezanost smatra svojim bitnim obilježjem. Drugo, ona često gradi zajednice umjesto da radi unutar već postojećih. Ona nastoji povezati one koji nisu povezani, uključiti one koji su isključeni, osnažiti one koji nemaju snage niti prepoznaju potrebu da se zajedno založe za svoju stvar. Ona uglavnom radi za one i s onima koji nisu dio svijeta umjetnosti i čija kultura se ne smatra kulturom. Umjetnost u zajednici radi u zajednicama kojima treba pomoć neke vrste i pritom pazi na sve što treba paziti kad se drugima pomaže – da se očuva njihovo dostojanstvo i samobitnost.
Tko su protagonisti umjetnosti u zajednici? Jesu li to umjetnici/umjetnice koji dolaze u zajednicu i rade s njom, ili je to umjetnost zajednice, njenih članova i članica (kako to sugerira engleski naziv Community Art)? Po čemu se takva umjetnost razlikuje od street arta, urbane kulture, naivne umjetnosti, narodne umjetnosti… i sličnih izraza kojima se opisivalo ili se opisuje „narodno stvaralaštvo“? Umjetnost u zajednici je nasljednik angažiranih stremljenja umjetnika/umjetnica kroz povijest i društveni angažman je njeno bitno obilježje. Individualna ekspresija, stvaranje lijepih predmeta a bez osvrta na uvjete života i rada, nije umjetnost u zajednici u našem smislu. Takav rad pretpostavlja određenu distancu spram društvene situacije koja je predmet interesa, pogled izvana. U umjetnosti u zajednici to je uloga umjetnika/umjetnice koji zajednici pristupa poput antropologa, sa svim dilemama koje ta uloga nosi. On/ona je istovremeno vani i unutra, radi s njom i o njoj, i ne smije zaboraviti da i sam/sama dolazi iz neke, možda druge i drugačije, zajednice. On/ona je bliska društvenom aktivistu/aktivistkinji, ali svoje ideje zagovara vizualnim jezikom i kroz umjetničke formate poput izložbe, performansa, urbane intervencije… Važno je ne zamijeniti njihov rad i kompetencije te sačuvati dignitet doprinosa svakog od njih. Tu dolazimo do slijedećeg obilježja rada umjetnika/umjetnica u zajednici: on/ona ne radi samostalno već treba suradnike/suradnice među stručnjacima različitih profila – ovisno o problemu kojim se bavi to mogu biti stručne osobe iz područja sociologije, psihologije, povijesti, antropologije, ekologije, ekonomije, arhitekture, urbanizma… Njegov/njezin je rad nužno interdisciplinaran i već to susretanje disciplina, okupljanje stručnjaka/stručnjakinja različitih profila oko istog problema, važan je doprinos umjetnosti u zajednici.
I posljednje i najvažnije: umjetnik/umjetnica radi s članovima/članicama zajednice. Oblik njihove suradnje mogu definirati zajedno, kroz rad – umjetnik/umjetnica može postaviti inicijalni okvir, temu i pravila igre koja se s vremenom mogu mijenjati, korigirati i nadograđivati. Ishod je neizvjestan i na tu neizvjesnost umjetnik/umjetnica mora pristati. Umjetnost u zajednici je proces – ona ne završava produktom-artefaktom koji se onda izlaže ili preprodaje, njen je produkt proces sam, življeno iskustvo svih onih koji su u tom procesu sudjelovali. Rad umjetnika/umjetnice postaje neodvojiv od rada zajednice koja je u njemu sudjelovala i u njemu se svi jednako ogledaju.
Maša Štrbac, za Otvoreni likovni pogon. U Zagrebu, 15.4.2019.
ŠTO MI JE ČINITI?
ETIKA ZA UMJETNIKE I UMJETNICE U 12 KRATKIH PRAVILA, Kristina Leko, 2004.
PRAVILO 1 Svojom umjetnošću/ radom/ bavljenjem uspostavi, obogati i oblikuj javnu rasporavu/ razumijevanje/ komunikaciju od javnog interesa među stvarnim ljudima u svojoj okolini. (Društvena definicija slobodne i lijepe umjetnosti.) PRAVILO 2 Svojim umjetničkim djelom/ radom/ bavljenjem pronađi i dotakni teme i probleme, koji su na licu mjesta korisni, relevantni i od značaja, tj. od javnog zanimanja/ interesa. (Negacija apstraktne umjetnosti. Za dokumentarizam.) PRAVILO 3 Obogati javnu raspravu, tako da učiniš da ustaljenoj percepciji/ mnijenju budu pridodana nova stajališta. Kad je uvriježeno mišljenje poljuljano, promijenit će se i uz to vezana stvarnost. (Obaveza kritičkog i neovisnog stava. O percepciji i pluralizmu.) PRAVILO 4 Učini da je tvoj rad/ bavljenje/ aktivnost svima pristupačan. U svoje bavljenje uključi one koji su obično isključeni/isključene. (Za kulturnu demokraciju. O neograničenom pravu korištenja svih javnih ustanova, površina i aktivnosti.) PRAVILO 5 U svoje kreativno dokumentarističko bavljenje uključi one kojima se baviš u najvišoj mogućoj mjeri. Neka sami/same odluče kako će izgledati i što će reći. Predaj im, u najvišoj mogućoj mjeri, kontrolu i odgovornost za formu i sadržaj njihove reprezentacije u djelu. Objasni koliko god možeš što i zašto radiš. Ne pokazuj materijale s kojima prikazani ljudi nisu zadovoljni, ili prema kojima su ravnodušni. Svoje pravo na prikazivanje dokumentarnog materijala o drugim ljudima zaradi kroz blisku suradnju s tim ljudima, kroz njihovo aktivno sudjelovanje. (Za demokraciju i kulturnu demokraciju. Također za autentične/ vjerodostojne dokumente/ djela.) PRAVILO 6 Dijeli poklone. Stvaraj djela koja se na osobnoj razini odnose prema ljudima s kojima radiš, te im onda pokloni ta na njih upućena i njima posvećena djela. Ponekad pripremi događaje koji snaže osjećaj bratstva i jednakosti među ljudima s kojima radiš. PRAVILO 7 Stvaraj djela na mjestima gdje se obično umjetnička djela ne stvaraju. Pokazuj svoje djelo u okolini u kojoj se obično umjetnička djela ne pokazuju. (Također o kulturnoj demokraciji.) PRAVILO 8 Stekni nove prijatelje kroz svoj umjetnički rad. (Prijateljstvo kao krajnji kriterij vrednovanja umjetničkog djela.) PRAVILO 9 Ne upotrebljavaj javna novčana sredstva za privatnu dobit. Javni novac koristi za stvaranje umjetničkih djela koja, poput gore opisanih, nastaju u i za javni prostor, koja iskazuju i oblikuju javni interes, obraćaju se lokalnim zajednicama i njih aktivno uključuju, i koja nikad neće moći biti upotrebljena za isključivo privatne svrhe niti potpasti u ekskluzivni privatni posjed. (Ontološke implikacije javnog novca na umjetničko djelo.) PRAVILO 10 Uvažavaj ljude kojima se baviš u svome radu tj. ljude koje u svoj rad uključuješ, odnosi se prema njima sa svim dužnim poštovanjem, navodi uvijek njihova imena, i tretiraj ih kao sebi ravnopravne. (O iskrenosti i kulturnoj demokraciji.) PRAVILO 11 Uvažavaj u potpunosti ukus i estetske sudove osoba s kojima radiš. Tako nastala umjetnička djela istovrijedna su djelima umjetnika/umjetnica. (Negacija remek djela.) PRAVILO 12 Tvoj rad mora imati stvarne posljedice i voditi u trajne promjene okoline u kojoj radiš. U suradnji s ljudima oko sebe stvaraj pragmatična, društveno aktivna, lako razumljiva djela, dokumente i događaje, sa doista određenim praktičnim ciljevima, po stvarnim potrebama mjesta, vremena i ljudi. To podrazumijeva da si prije toga mjesto i ljude podrobno istražila/istražio. (O aktivizmu.)