Projekt u Centru za rehabilitaciju Zagreb – Radionica Stenjevec (7. – 11. srpnja 2025.)
U razdoblju od 7. do 11. srpnja 2025. godine, u Centru za rehabilitaciju Zagreb – Radionica Stenjevec, realizirali smo projekt Kazalište snova – scena za sve. Riječ je o kazališnoj radionici u kojoj je umjetnica Kruna Tarle, kroz četiri dana intenzivnog rada, s grupom od deset odraslih osoba s intelektualnim teškoćama razvijala kazališnu predstavu – prema ideji jednog člana grupe. Petoga dana, zajednički rad okrunjen je izvedbom predstave.
Projekt je oblikovan prema međunarodno afirmiranom modelu Novi naručitelji (New Patrons), koji svakoj osobi bez razlike daje mogućnost da naruči umjetničko djelo za svoju zajednicu. Prema toj narudžbi stručna osoba iz kulture predlaže umjetnika/cu te u ulozi medijatora, posrednika između naručitelja i umjetnika/ce, vodi proces njezine realizacije. Dajući priliku osobama s intelektualnim teškoćama da naruče umjetnički rad za svoju zajednicu, željeli smo osvijestiti njihovo pravo na iskazivanje vlastitih želja, ciljeva i interesa te donošenje odluka u skladu s njima. To pravo – pravo na samoodređenje, u suvremenom se društvu sve više prepoznaje kao temeljno ljudsko pravo koje pripada i osobama s intelektualnim teškoćama te današnje međunarodne i nacionalne prakse – uključujući Konvenciju o pravima osoba s invaliditetom, koju je potpisala i Hrvatska – idu u smjeru aktivne podrške i osnaživanja u ostvarivanju tog prava.
Model Novih naručitelja definira uloge naručitelja, umjetnika i medijatora koji posreduje između njih. U ovom projektu, proces naručivanja podijeljen je u dva koraka – u prvom je koraku osoblje CRZ naručilo participativno vizualno kazalište kao medij koji može njihovim korisnicima, osobama s intelektualnim teškoćama u dobi od 21 do 50 godina, ponuditi najviše prostora da se izraze te je prihvatilo prijedlog medijatorice Maše Štrbac da se kao umjetnica angažira Kruna Tarle. U drugom koraku narudžbu je razradio jedan od korisnika Centra naručivši predstavu prema njegovoj priči za sebe i svoje prijatelje, također korisnike Centra. Svi oni glume u predstavi. Kruna Tarle je priču scenski postavila, nadogradila ju dodatnim scenama i režirala predstavu kao zaokruženu cjelinu.
Budući da je glavnog lika u priči naručitelj oblikovao prema sebi, osjećao je snažnu potrebu da ga utjelovi na pozornici. Ta je potreba u potpunosti uvažena jer je bilo jasno da će mu aktivno sudjelovanje u predstavi pružiti mnogo dublje i smislenije iskustvo nego promatranje njezine pripreme. Iz sličnih razloga i zajednica kojoj je predstava namijenjena, grupa osoba s intelektualnim teškoćama, sudjeluje u izvedbi predstave. Iz uvjerenja, naime, da će sudjelovanje – a ne gledanje predstave iz publike – na njih ostaviti dublji trag. Užitak u gledanju podrazumijeva distancu i sposobnost refleksije, što s obzirom na specifične karakteristike sudionika nije bilo realno očekivati. Umjesto toga, istinsko zadovoljstvo i smisao pronađeni su kroz zajedničko stvaranje.
Od narudžbe do izvedbe: kako je nastajala predstava
Prije samog susreta s korisnicima, održali smo nekoliko sastanaka s djelatnicama Centra za rehabilitaciju Zagreb, na kojima smo ih upoznali s principima modela Novih naručitelja. Zamolili smo djelatnice koje dobro poznaju svoje korisnike, da istraže postoji li među njima netko tko bi želio preuzeti ulogu naručitelja, osmisliti temu i sadržaj predstave. Najveći interes iskazao je jedan član grupe, koji je s velikim entuzijazmom osmislio priču i likove, te sve sam zapisao.
Prvoga dana rada s korisnicima, nakon međusobnog upoznavanja i predstavljanja umjetnice Krune Tarle, naručitelj je pročitao svoju narudžbu: originalnu priču o dječaku koji, bez znanja svoje majke, odlazi na plažu gdje susreće prijateljicu i priča joj o želji da provede ljeto s prijateljima. Nakon što ga majka kazni slanjem u sobu, prijatelji ga potajno odvode na krstarenje – gdje svi zajedno provode nezaboravno ljeto. Na naše pitanje je li dječak tražio od majke dopuštenje za odlazak, naručitelj je uz osmijeh odgovorio: “Ne, djeca trebaju izazivati svoje roditelje!”, na što ga je prijateljica iz grupe blago prekorila. Svi članovi grupe prihvatili su priču i podjelu uloga te je rad na predstavi mogao početi.
Drugoga dana započelo je intenzivno učenje kazališnih osnova pod vodstvom Krune Tarle: kako se kretati na sceni, komunicirati s publikom, koristiti glas i pratiti partnere na pozornici. Igra “kao da”, u kojoj je jedan te isti kolut u jednom trenutku predstavljao volan automobila, u drugom prometni znak, a onda šešir, odmah je prihvaćena. Svaki sudionik imao je priliku pokazati vlastiti talent – pjesmom, plesom, recitacijom – što je kasnije uvaženo pri dodjeli uloga.
U procesu rada postalo je jasno da je naručitelj osmislio glavnog lika prema sebi, i spontano preuzeo njegovu ulogu. Iako je početna ideja bila da naručitelj ne glumi, već razvoj predstave prati sa strane, odlučeno je da se, zbog snažne emocionalne povezanosti s pričom, naručitelju dopusti igranje uloge koju je stvorio.
Predstava je uključivala i druge uloge koje je naručitelj osmislio za članove grupe: lik prijateljice, brata, majke, te brojne likove iz završne scene na jahti – skipera, konobara, DJ-a, pjevačicu, sviračicu, spasioca, navijača, specijalnog gosta… Ti likovi nisu bili dalje razrađeni, a kako bi svi korisnici imali jednaku priliku da se izraze, Kruna Tarle predložila je naručitelju dodatnu uvodnu scenu na plaži u kojoj sudjeluju svi – sunčaju se, igraju se, bacaju kamenčiće u more, voze auto…
Zbog manjka ženskih osoba u grupi, predložila je da roditeljski lik u priči bude otac, no naručitelju je bilo jako važno da ostane majka, pa je tu ulogu preuzela djelatnica Centra. U početku je naručitelj predložene izmjene doživio kao zadiranje u svoju ideju, te je skoro odustao od projekta. Takva reakcija pokazala nam je koliko je ozbiljno shvatio svoju ulogu naručitelja, te nas je potaknula na veće poštovanje prema njegovoj viziji. Ustrajali smo ipak u ideji zajedništva i davanju prilike svim članovima grupe da se izraze u predstavi, te je uvodna scena na plaži na kraju prihvaćena od naručitelja. Daljnji rad bio je usmjeren na međusobno uvažavanje i timsku igru na sceni – primjerice, kroz raspored izvođača prema visini kako bi svi bili vidljivi. Taj zajednički trud rezultirao je prilično skladnim, razigranim i dojmljivim završnim nastupom, u kojem su svi sudionici pokazali svoju jedinstvenu prisutnost i doprinos.
Iako je u početku bilo planirano da se predstava izvede na pravoj kazališnoj pozornici, pred širom javnošću, od te smo ideje na kraju odustali – najprije zbog ograničenih financijskih sredstava, a zatim i zato što bi takav nastup zahtijevao znatno više vremena za uvježbavanje, što korisnicima ne bi nužno bilo zanimljivo, a moglo bi za neke predstavljati i izvor dodatnog stresa. Umjesto toga, odlučili smo predstavu izvesti upravo tamo gdje je nastajala – u poznatom prostoru Centra, koji smo za tu priliku transformirali jednostavnim, ali dojmljivim likovnim intervencijama. Taj prostor, u kojem se korisnici svakodnevno kreću i osjećaju sigurno, pokazao se kao idealna scena. U njemu su mogli slobodno izraziti sebe, bez straha i pritiska. Premda nije riječ o klasičnoj kazališnoj dvorani, za izvođače je taj prostor imao jednaku, ako ne i veću vrijednost. S neskrivenim uzbuđenjem i predanošću odigrali su predstavu pred publikom koja im najviše znači – članovima svojih obitelji, skrbnicima i djelatnicima Centra. Njihova radost i ponos kojima su zračili potvrdili su nam da smo donijeli ispravnu odluku.
Maša Štrbac, voditeljica projekta i medijatorica
Osvrt Krune Tarle, umjetnice u projektu:
Ovaj je projekt za mene bio velik izazov, jer bez obzira na bogato iskustvo u radu sa specifičnim
korisnicima, još nisam imala priliku iskusiti rad po modelu „Novi naručitelji“. Novost za mene sastojala se u činjenici da je naručitelj (korisnik Braco, kako mu glasi nadimak), do u tančine točno znao što hoće, i da nije bio spreman na bilo kakve kompromise koji bi imalo modificirali njegovu priču za predstavu.
Kako se već u prvom susretu pokazalo da sudionici radionice ne poznaju osnovnu abecedu scenskog izričaja, a vesele se zajedničkoj predstavi, nadalje kako Braco u ime cijele grupe koju očito dobro poznaje i uvažava, govori o njihovim željama i snovima, shvatila sam da je to polazište i poruka koju žele odaslati nešto što apsolutno treba poštivati. Insistiranje na doslovnosti ponuđenog scenarija, proizvelo bi međutim, pripovjedno ili literarno kazalište koje bi, uz malobrojne izuzetke, nadmašilo realne mogućnosti polaznika (poteškoće s memoriranjem teksta i odnosa, s dikcijom – da kažem samo ono bitno). U ponuđenoj priči se našlo mjesta samo za nekolicinu glavnih „glumaca“, mada su ipak na temelju emotivne povezanosti i iskrene kolegijalnosti, i svima drugima podijeljene uloge, doduše čisto nominalno, jer u ovim uvjetima, nije ih bilo moguće razvijati.
Shvatila sam dakle, da u režijskom postupku moram pronaći način kako bi svi sudionici bili
ravnomjerno zastupljeni na sceni i imali mogućnost slobodnog izražavanja svojih osjećaja i talenata.
Kako se to ne bi kosilo sa čvrstom vertikalom priče, maksimalno sam razigrala uvodni i završni
prizor u kojima je očito, svaki pojedinac sa zadovoljstvom pronašao svoje mjesto. Tijekom uvodnih vježbi osvijestili smo prve korake abecede kazališnog medija – frontu, odnos prema partneru i prema publici itd, imajući na umu realne granice, kako ova kazališna igra ili igra kazališta, ne bi prešla u svoju suprotnost.
Zaključujem da je ovo za mene bilo izuzetno vrijedno i ugodno iskustvo, a lica naših „glumaca“ i
njihove publike govore isto. Ne mogu na kraju ne spomenuti komentar jedne majke intelektualke,
koja nesumnjivo zna koliko je i najskromnija kazališna predstava zahtjevan organizam, a koja mi je prišla riječima: „Čestitam, ja sam tvrdila da će to biti nemoguće učiniti u ovom kratkom roku, ali sada ste me razuvjerili. Više nikada neću biti tako skeptična.“ A naš se kazališni posao upravo sastoji u tome da „nemoguće“ postane moguće!
Naručitelj: Stjepan Pongrac, korisnik Centra za rehabilitaciju Zagreb
Umjetnica: Kruna Tarle, u suradnji s korisnicima Centra za rehabilitaciju Zagreb: Marin Božić, V. Đ., Marijan H., Ivana J., D. M., Ružica Martić, Mirna Marušić, Siniša Pandžić, Stjepan Pongrac, B. Š.
Medijatorica: Maša Štrbac, uz tehničku asistenciju Buge Kranželić (Otvoreni likovni pogon)
Podrška u radu s korisnicima: Elizabeta Horžić, Diana Mihalić, Martina Zubčić Maretić (Centar za rehabilitaciju Zagreb)
Organizator: Umjetnička organizacija – Otvoreni likovni pogon – Zagreb, https://otvorenilikovnipogon.org/
Partner: Centar za rehabilitaciju Zagreb, https://www.crzagreb.hr/
Financijski pokrovitelj: Grad Zagreb
Rad Otvorenog likovnog pogona u 2025. godini podržava Zaklada Kultura nova.
