/ Jozefina Ćurković /
Početkom listopada 2018. u Šibeniku se odvila umjetnička intervencija pod nazivom Kad ne dime tvornički dimnjaci. Umjetnica Lana Stojićević bavi se kompleksnim setom pitanja vezanim uz područje na kojem se nalazila Tvornica elektroda i ferolegura (TEF) u Šibeniku, napose alternativnom povijesti tvornice iz perspektive odnosno sjećanja bivših radnika. Lana je upriličila eksperimentalnu šetnju s ciljem prikupljanja iskustava i sjećanja bivših radnika na život i rad u tvornici, ali i sudjelovanja svih zainteresiranih građana Šibenčana i Šibenčanki.
Postrojenje TEF-a je službeno ugašeno 1994. godine, čemu je uslijedilo i teatralno rušenje tvorničkih dimnjaka, karakterističnog elementa u vizuri grada, dvije godine kasnije. Danas je na jednom dijelu terena uređena gradska plaža Banj, međutim on još uvijek nije u potpunosti saniran, te se na području nalaze velike količine otpadnog materijala. S druge strane, ovaj prostor je zbog svoje atraktivnosti često osnova za planiranje Šibenika 21. stoljeća. Kretanje među sivim dinama tog amblematski postindustrijskog krajolika u neposrednoj blizini ‘ušminkanog’, komercijalnog kupališta, precizna je prostorna reprezentacija nagle transformacije grada Šibenika iz industrijskog središta u turističko odredište. Ta transformacija ostavlja posljedice u prostornom uređenju grada, ali i u svakodnevici stanovništva.
Paralelizam dvaju svjetova i sustava vrijednosti (i vrednovanja) i intenzivno fenomenološko iskustvo koje iz njega proizlazi bili su polazišta za umjetničko istraživanje Lane Stojićević. Značajan utjecaj na Lanin interes za ovu temu imala je i činjenica da umjetnica posjeduje autobiografsko iskustvo odrastanja u neposrednoj blizini tvornice, pa je bila u neposrednom kontaktu s okolišem tvornice i izložena narativu o radu tvornice. Dodatno ju je potaknula činjenica da industrijska povijest postupno isparava iz kolektivne memorije, a ni posljedice deindustrijalizacije nisu na valjan način artikulirane niti sanirane. Kad ne dime tvornički dimnjaci tako se veže na tematsko određenje definirano u prethodnim radova umjetnice (Crno brdo, 2015.; Strukture prikrivanja, 2017.), uz naglašeno istraživački pristup i primjenu participativnog formata. Šetnja je imala svrhu kreiranja alternativnog narativa temeljenog na življenom iskustvu, kao i ekonomskim, društvenim i ekološkim reperkusijama deindustrijalizacije.
U grupi od oko petnaest sudionika, koja je bila idealna za neposrednu komunikaciju, krenuli smo upravo od kronološki posljednje etape u historijatu prostora TEF-a, plaže Banj. Započeli smo s predstavljanjem triju prisutnih bivših radnika – Ante Baranića, Svetoslava Džale i Nikole Raka – koji su svi proveli većinu svojeg radnog vijeka u tvornici. Na samom početku, zajedno s ostalim ‘šetačima’, samoinicijativno su počeli iznositi različite anegdote iz svoje radne povijesti, pa smo se već po dolasku u tvornički gat nasmijali šaljivim reminiscencijama gdina. Ante, koji je svojim poznatim markiranjem s radnog mjesta zabavljao generacije radnika, saznali što je to parašiša, te kako je funkcionirao ‘izvoz’ iz tvornice. Uspon prema tvornici nudi impresivnu vizuru grada Šibenika, a za nas je bio vrlo prigodna prijelazna etapa prema potpuno opustjelom, sivom i crnom krajoliku, mjestu nekadašnje tvornice, koju smo prešetali pričajući o radnom kolektivu te tvorničkim novinama kao načinu na koje su bile sredstvo informiranja radnika o aktualnim zbivanjima, ali su imale i ulogu afirmiranja radnih rezultata te značaja kolektivnog.
foto: Goran Radošević
Dolaskom na ovaj, vizualno i osjetilno najpoticajniji segment ture, umjetnica je razgovor usmjerila na konkretnije teme – proces rada, radnu disciplinu, ekologiju proizvodnje. Uz pomoć Nikole, koji je bio posljednji predsjednik sindikata TEF-a, upoznali smo strukturu udruživanja radnika, ali njegovi bivši kolege pridružili su mu se u nekoj vrsti rekonstrukcije prostornih obrisa tvorničkih pogona. Na temelju njihovih uputa vizualizirali smo nestale građevine i podsjetili se na rušenje dimnjaka, koje je za naše sugovornike bilo emocionalno iskustvo, pa neki od njih to “(..) nisu mogli gledat’.”. Šetajući dalje, prisjetili su se volonterskog rada u području društvenog i rekreativnog segmenta rada u tvornici, uvjeta i privilegija koje su radnici imali. Pri tome je razgovor poprimio naglašeno nostalgičan ton, uz neizbježnu usporedbu suvremene radne politike i izostanak struktura poput radničkog savjeta, fonda solidarnosti, kulturno-umjetničkog društva tvornice, organiziranih izleta i ostalih mehanizama koji su bili usmjereni s jedne strane jačanju kolektiva, a s druge poboljšanju položaja radnika kao pojedinca.
Prema kraju šetnje, bavili smo se temom zatvaranja tvornice i zbrinjavanja radnika. Jedna od zaključnih prostornih točaka bilo je mjesto na kojem se nekada nalazila skulptura, odnosno maketa tvorničke peći TEF-a, a od koje je sada preostao tek postament s nejasnim natpisom. Kako su to procijenili sugovornici, maketa je postavljena uoči 1. svibnja 1980. godine, autora Ante Cvijetića, koju su izradili radnici. Posljednji dio druženja i razgovora smjestio se, simbolički, na prostoru nekadašnjeg tvorničkog restorana, od kojeg je sada preostao tek jedan zid. Tamo nas je dočekala ‘tvornička spiza’, koja je poslužila kao senzorni okidač za nastavak razgovora, koji se uz čašicu vina produžio i saznali smo brojne nepoznate detalje.
Taj neplanirani, suptilno moderirani dijalog predstavlja možda i najjače mjesto cjelokupnog umjetničkog rada te ostvaruje zamisao o aktiviranju zajednice oko veoma bitne, a lokalno većinom zanemarene teme, i to kroz prikupljanje autentičnog sadržaja koji proizlazi isključivo iz direktne komunikacije sa sudionicima in situ. Narativ koji su svojim sjećanjima i stavovima oblikovali bivši radnici tvornice gotovo je istovjetan obrascu na koji ćemo naići pregledamo li brojna antropološka i sociološka istraživanja hrvatskih i regionalnih znanstvenika. U njima je modernizacijski zamah i intenzivna industrijalizacija socijalističke Jugoslavije najčešće istaknuta kao izuzetan faktor u unaprjeđenju radnih uvjeta, ali i emancipacije, posebice kad se radi o ženskoj radnoj snazi. Ponešto od sovjetskog fenomena kojeg poznajemo kao udarništvo bilo je svakako utkano u sliku ideala radnika, a požrtvovnost i disciplina bile su vrijednosti koje su se smatrale temeljnima, što se reflektira u načinu na koji se artikuliraju sjećanja. Ipak, u slučaju TEF-a valja istaknuti da je izbjegao sudbinu brojnih drugih industrijskih postrojenja bivše države, odnosno procese privatizacije i pretvorbe, pa se radnici nisu bili primorani suočiti s neadekvatnim uvjetima rada, neisplatom plaća i štrajkovima, što je činilo karakteristični hodogram u brojnim drugim primjerima. Radnici su, stoga, u velikoj većini zbrinuti. No, to se ne može reći i za samu tvornicu, čiji ostatci i danas predstavljaju ekološki neprihvatljivu situaciju. Zanimljivo je, međutim, kako se u razgovoru ova tema nije pretjerano raspravljala, što možemo pripisati upravo udjelu koji je TEF, kao gotovo jednostrano pozitivan faktor – radno mjesto i više od toga – imao u kreiranju osobnih povijesti svojih radnika.
Šetnja je zabilježena audio snimkom koja je dostupna na online platformi aporee.org a mapiranje terena poslužit će kao audio-vodič za sve one koji o tom, sada od sadržaja i značenja ispražnjenom prostoru, saznaju nešto više. Sva građa prikupljena tijekom ovog performativnog rada, kao i cjelokupnog istraživačkog procesa umjetnice (arhivska građa, ekstenzivni intervjui) bit će gradivni elementi sljedećih faza projekta koje nas očekuju u 2019. godini.
Ovaj umjetnički rad realiziran je u okviru projekta Umjetnički pojmovnik javnog prostora, koji je u 2018. godini imao potporu Ministarstva kulture RH, Zaklade “Kultura nova” i Grada Zagreba. Umjetnici pozvani na suradnju sudjeluju u mentorskom procesu koji su u 2018. vodili Kristina Leko i Božidar Jurjević. Osnovni cilj projekta je jačanje diskursa umjetnosti u javnom prostoru i umjetnosti u zajednici, te otvaranje prilike za djelovanje mladih hrvatskih umjetnika u njihovim domicilnim sredinama, odnosno doprinos decentralizaciji umjetničke produkcije u Hrvatskoj.
