Umjetnički pojmovnik javnog prostora je program produkcije umjetničkih radova u javnom prostoru i umjetnosti u zajednici, kojeg Otvoreni likovni pogon provodi od 2018. godine, prema koncepciji i uz umjetničko vodstvo Kristine Leko. Program se u cilju decentralizacije umjetničke scene najvećim dijelom odvija izvan Zagreba – produciraju se radovi umjetnika/ca koji su domicilni u pojedinoj sredini, na lokalno relevantne teme i uz participaciju građanstva. U 2023. godini program je prvi puta realiziran u Sisku, na poziv i u partnerstvu s Gradskom galerijom Striegl. Na prijedlog galerije odnosno voditeljice Alme Trauber, suradnja je uspostavljena s dvije umjetnice koje su rodom iz Siska, Ivanom Tkalčić i Marinom Otchuda Say Gynt, koje su za realizaciju predložile projekte u kojima neposredno rade s građanima/kama kroz radionice, treninge i performanse. Brojne aktivnosti objedinjene su u programu naziva UPJP Sisak 2023 i organizirane tijekom mjeseca svibnja na različitim lokacijama u gradu. Festivalski ugođaj ostvaren je zastavama na gradskim stupovima kojima je najavljen dio programa Ivane Tkalčić, a cijeli je program oglašavan kao događanje za sve generacije i sve skupine građana/ki.
Marina Otchuda Say Gynt vodila je trodnevnu radionicu „Drugačija ja, drugačiji vi” s učenicama Srednje škole Petrinja, na kojoj su polaznice kroz improviziranu upotrebu teksta, glasa i zvuka imale zadatak utješiti Peru Kavgića, igrani lik 97-godišnjeg umjetnika, pomalo čangrizavog starca koji misli da: Život nema smisla; Sport nema smisla; Cigarete nemaju smisla; Političari nemaju smisla; Tehnologija nema smisla; Seks, grah… možda imaju smisla?; Globalno zatopljenje nema smisla; Pederi nemaju smisla; Bitcoin nema smisla; Pero nema smisla što se rodio; Pero nema smisla što je preživio; Pero nema smisla da umre?! Rad s isječcima iz tekstualnih ili audio-vizualnih medija, uz digitalne efekte, višekanalno miksanje, looping, uz glazbenu i višejezičnu improvizaciju s instrumentima i vokalom urodio je djelom koje su srednjoškolke zajedno s Perom izvele za javnost.
Radionica je dio istoimenog ciklusa umjetnice, realiziranog dosad u različitim gradovima u Hrvatskoj (Zagreb, Zadar) i inozemstvu (Moskva, Sankt Peterburg, u Kazahstanu i Brazilu) u kojem polaznici/ce radionica pjevušenjem riječi iz različitih jezika formiraju nove izraze i smislove, slobodni od jezičnih barijera.
Prerušena u lik Pere Kavgića, umjetnica se u dva navrata obratila građanstvu: u solo-performansu „Pero Kavgić: Sâm samcat” je s balkona Centra kreativne industrije – CIKS, inače zgrade u kojoj su niz godina zasjedale političke stranke, održala govor na temu problema današnjice. Iako razmjerno sitne pojave, svojim je gromkim glasom i uz pomoć mikrofona i megafona, prozivala, pozivala, obznanjivala, ukazivala… uz povremeno skandiranje publike na ulici pod balkonom.
Drugi put Pero se spustio na ulicu, prilazio je građanima/kama u prolazu, ženama koje užurbano idu na posao, dokonim gostima kafića, umirovljenicima koji su sjeli da predahnu na klupi, radnicima gradskog komunalnog poduzeća, znatiželjnicima svih vrsta. Zapodijevao je razgovor s njima direktno, bez uvoda, često dobacivši iz daljine pitanje kako su, koje ih brige more, u želji da ih privuče i otvori za razgovor. Dio prolaznika/ca prihvatio je igru kao i činjenicu da ih se snima, te su za Peru i kamere iznijeli svoja razmišljanja o životu, društvenoj situaciji, prošlosti, sadašnjosti i budućnosti.
Foto: Filip Borelli i Dean Zlovolić
Svi koji su toga dana, 18. svibnja, od 12 do 13 sati prolazili Perinom rutom, od Centra kreativne industrije ulicom Stjepana i Antuna Radića i šetnicom uz Kupu, nisu mogli ne zamijetiti njegovu krhku pojavu i čuti njegov snažan glas. Peckao je Pero svoje sugovornike/ce, provocirao ih pomalo u želji da potakne raspravu, da izazove zdravu polemiku u kojoj će međusobno sučeliti stavove, iskušati argumente i na kraju se uvijek zahvaliti na razgovoru. Svoj je pohod Pero završio u gradskoj knjižnici, gdje je s korisnikom knjižnice kojeg je tamo zatekao poveo razgovor o standardizaciji hrvatskog jezika i standardima općenito, o narječjima i značenju pojedinih riječi, o značenju riječi ljubav. Teme su uvijek dolazile od sugovornika/ca, Pero ih je slušao i svojim komentarima i reakcijama, poput Sokrata, razgovor vodio u smjeru koji će njegovog sugovornika/ca potaknuti da preispita svoje stavove ili da osvijesti dubinu i višeslojnost teme o kojoj razgovaraju.
Performansi su se odvili u starom, reprezentativnom dijelu Siska, s historicističkim i modernističkim pročeljima u pozadini i skelama iza kojih se dio njih nastradalih u potresu 2020. žurno obnavlja sredstvima EU. Drugi dio programa, s umjetnicom Ivanom Tkalčić, odvio se u dijelu grada poznatom kao Zeleni brijeg, u Sportskoj dvorani Zeleni brijeg koja je otvorena 2022. godine. Ovaj je objekt impresivnih proporcija i s pročeljem živih boja izgrađen u cijelosti sredstvima Grada odnosno građana Siska. Dok je Velikom dvoranom odjekivala cika i vika odbojkaških i košarkaških momčadi koje su imale svoje treninge, u susjednoj je Maloj dvorani Ivana Tkalčić vodila jedan drugačiji trening. „Trening za šetače Mjesecom” proizašao je iz njena 7-dnevnog sudjelovanja u Analognom Astronautskom Treningu u Poljskoj, u simulaciji svemirske stanice na Mjesecu u kojoj je boravila u sklopu EuroMoonMars inicijative ILEWG-a Europske svemirske agencije u kolovozu 2022. godine. Bilo je to šest mjeseci od početka rata u Ukrajini i na lokaciji udaljenoj 10-tak kilometara od granice s njom. Svom boravku na stanici Ivana je pristupila kao cjelotjednom performansu u kojem se infiltrirala u znanstvenu posadu, promatrala i bilježila svakodnevne događaje i eksperimente. Ubrzo je uvidjela da je tijekom svemirske misije bitna održiva upotreba energije i resursa kojima posada raspolaže kao i čuvanje vlastite tjelesne energije te je, kada je god to bila u mogućnosti, provodila niz fizičkih i mentalnih vježbi koje su joj pomogle da podrži svoju posadu i vlastitu energiju koristi na održiv način.
Dio svojih iskustava Ivana je prenijela na ciklusu treninga u Sisku, različitim grupama polaznika/ca: osnovnoškolcima/kama (OŠ 22. lipnja), srednjoškolcima/kama (Srednja škola Petrinja, Gimnazija Sisak) i šarolikoj grupi građana/ki na radionici 27. svibnja. Trening s osnovnoškolcima/kama Ivana je vodila odjevena u imitaciju svemirskog kostima, blještavom kombinezonu futurističkog izgleda koji je dodatno potaknuo maštu polaznika/ca, a ostale treninge vodila je u plavom kombinezonu u kojem je boravila u svemirskoj stanici u Poljskoj, na kojem je bio ispisan slogan misije „Sustainable Eart, Sustainable Universe” (Održiva Zemlja, održivi Svemir).
Foto: Dean Zlovolić
Ivana se svima na početku predstavila kao umjetnica, a trening je najavljivan kao umjetnički program, te su status umjetnosti i njena uloga u društvu otvoreni različitim tumačenjima. Što jedna umjetnica radi u svemirskoj stanici? Zašto jedna umjetnica vodi trening u sportskoj dvorani? neka su od pitanja koja su se, nagađamo, mogla pojaviti kod polaznika/ca, što je bila i jedna od intencija programa – upoznati ih sa različitim oblicima i ulogama koje umjetnost ima u suvremenom društvu. Ivana je u svom izlaganju istaknula sve češće pridruživanje umjetnika/ca znanstveno-istraživačkim timovima koje se u novije vrijeme posebno potiče, koji takva istraživanja interpetiraju i komuniciraju ih javnosti otvarajući raspravu o njihovim motivima, dosezima, posljedicama… I ovaj je Trening polaznicima/cama odškrinuo vrata u jedan eksperiment kojem se Ivana podvrgla zajedno s nekolicinom znatiželjnika, dobrovoljaca iz različitih disciplina i područja i iz različitih krajeva svijeta, spremnih da tjedan dana žive u uvjetima nalik onima u svemirskoj stanici na Mjesecu, u skučenom prostoru od 10-tak kvadrata, sa smanjenom količinom kisika u zraku, bez Sunčeve svjetlosti, s vrlo ograničenim količinama pitke vode, bez interneta i ikakve druge veze sa vanjskim svijetom, uz buđenje i lijeganje u različito doba kao u različitim vremenskim zonama, uz svakodnevno brujanje i zujanje okolnih uređaja, radeći bez pauze kroz 16 i više sati, izvršavajući razne naloge i rješavajući simulirane hitne slučajeve, sve uz 24-satni nadzor. Takvi uvjeti mogu tjelesno i psihički naštetiti osobi te su svi redovno vodili dnevnike i radili samopregled tjelesnog stanja prema uputama organizatora.
Dio atmosfere polaznici/ce Treninga u Sisku mogli su doživjeti kroz fotografije koje je Ivana snimala za vrijeme boravka u stanici, u kojima je bilo moguće razaznati dijelove skučenog prostora, u suprotnosti s visokim i osvijetljenim prostorom Male dvorane u Sisku, na čijem su zidu za penjanje raznobojni oblici pomalo podsjećali na zvjezdano nebo i prizivali neku naivnu viziju putovanja u svemir i istraživanja svemirskih prostranstava.
Boravak na svemirskoj stanici u Poljskoj bio je za Ivanu svojevrsno ‘otrežnjenje’ od takvih predodžbi, fizički i psihički iscrpljujući eksperiment o čijoj se svrsi Ivana sama pita u umjetničkom projektu “Astronaut(i) bez svemirskog broda” kojeg je započela 2019. godine, a kojeg je dio i ovaj ciklus treninga u Sisku. U projektu Ivana istražuje motive i logiku iza trenutne “svemirske utrke” između nacija i privatnih tvrtki i potencijalne etičke, političke i ekološke implikacije koje svemirska utrka ima na naš planet i njegove resurse. Poticaj za projekt bio je, između ostalog, informacija na koju je Ivana naišla, o uspostavi Centra za svemirsku i inovativnu tehnologiju u Sisku 2019. godine. Željezara Sisak, odnosno znanje koje se u njoj akumuliralo kroz vrijeme, bila je jedan od razloga da se Centar uspostavi upravo ovdje – osnivač Centra je Sisačko-moslavačka županija a misija Centra je razvoj tehnologije za istraživanje svemira. https://csit.hr/ Kao prvu umjetničku intervenciju u sklopu projekta Ivana je izvela performans u šumi blizu Željezare, kojom je prošetala odjevena u ‘svemirski’ kostim vijoreći reflektirajućom srebrnom zastavom, prizivajući čuvenu fotografiju Neila Armstronga nakon što se spustio na Mjesec, sa zastavom SAD-a zataknutom u tlo. S fotografijama tog performansa napravila je zastave kojima je u prostoru grada najavljen ovogodišnji ciklus treninga, te razglednice koje je na kraju treninga podijelila polaznicima/cama, s pozivom da napišu svoj dojam o treningu i misli uz njega.
foto: Maša Štrbac
Fotografije iz svemirske stanice najviše su pobudile maštu osnovnoškolaca, učenika/ca 4. razreda OŠ 22. lipnja, koji su za Ivanu imali niz pitanja koja se tiču putovanja u svemir, svemirskih tehnologija i budućnosti, od kojih na brojna nije bilo moguće dati odgovor. Čini se da najmlađi s nestrpljenjem iščekuju budućnost, hrle znatiželjno i otvorena srca prema vremenu koje će doći, još neopterećeni brigama sadašnjice. U radionici koja je bila otvorena različitim skupinama građana/ki, sudjelovala je i grupa umirovljenica, koje su priče o svemirskim istraživanjima doživjele kao kuriozitet ali udaljen od okupacija njihove generacije.
Ivana je svoju priču o boravku u svemirskoj stanici, o fizičkim i psihičkim izazovima s kojima se suočavaju pojedinci uključeni u istraživanje svemira, zaključila vježbama koje je provodila u svemirskoj stanici. Te je vježbe u drugom dijelu Treninga u Sisku izvela zajedno s polaznicima/cama, kako bi na svakodnevnoj razini mogli pripremiti svoje tijelo na stresne izazove koji ih, izgledno je, ne očekuju samo na Mjesecu, već i na planeti Zemlji. U tim je vježbama, koje smjeraju osvještavanju bazičnih tjelesnih funkcija poput disanja i meditativnog su karaktera, moguće zastati na trenutak, okrenuti se svojoj nutrini i potražiti odgovor na pitanje ‘kuda idem(o)’. Zaključimo Ivaninim riječima:
Zemlja je planet u svemiru: na njoj smo zajedno. Planet i svijet dvije su različite stvari. Svijet je, u našem slučaju, doživljena planeta Zemlja. Svijet je različit za različite ljude, stvorenja i stvari. On ne postoji dok se kao takav ne doživi, pojmi i formalizira. Međutim, planet je ono što svjetove čini mogućima.
Vratiti se tijelu, svjesno utonuti u osjetila je vratiti se Zemlji, prigrliti je – ne kao materiju, već kao svijest koja, u konačnici, suštinski prkosi granicama našeg postojanja. Tako shvaćena, Zemlja pripada svim njezinim stanovnicima, bez obzira na rasu, porijeklo, etničku pripadnost, vjeru ili vrstu. Podsjeća nas koliko svatko, čovjek ili drugi, nosi na sebi i u sebi, bit svemira.
PROGRAM:
srijeda, 17.5.2023. u 19.30, Ulica Stjepana Radića 20, balkon Centra kreativne industrije
Pero Kavgić: “Perin monolog: Sâm samcat”, obraćanje građanima/kama Siska kroz monološki performans
četvrtak, 18.5.2023., od 11.00 do 12.00; Rimska ulica, Šetnica Slave Striegla, Narodna knjižnica i čitaonica Vlado Gotovac
Pero Kavgić: “Pero uličar – šetnja Siskom s dragim ljudima i onima koji se tako identificiraju”, performans s građanima/kama Siska
četvrtak, 18.5.2023. u 19.00, prolaz Grame
“Nemoguća misija #1: Utjeha Pere Kavgića”, javni nastup polaznika/ca radionice „Drugačija ja, drugačiji vi” voditeljice Marine Otchude Say Gynt i suradnika Pere Kavgića
19.5. – 26.5.2023., Sportska dvorana Zeleni brijeg, Mala dvorana
Ivana Tkalčić: “Trening za šetače Mjesecom”, radionice s grupama osnovnoškolaca (OŠ 22. lipnja), srednjoškolaca (Srednja škola Petrinja i Gimnazija Sisak) i umirovljenika/ca (Udruga umirovljenika Sisak).
subota, 27.5.2023. u 11.00, Sportska dvorana Zeleni brijeg, Mala dvorana
Ivana Tkalčić: “Trening za šetače Mjesecom”, otvorena radionica za građanstvo
UMJETNIČKI POJMOVNIK JAVNOG PROSTORA je do danas realiziran u Osijeku (2018., 2019. i 2021.), Šibeniku (2018-2019.; 2022.), Slavonskom Brodu (2019. i 2021.), Splitu i Zagrebu (2020.) te Drnišu (2022.). Kustosice i producentice programa u Sisku su Alma Trauber (Gradska galerija Striegl, Sisak) i Maša Štrbac (OLP).
