U svibnju 2018. godine proveli smo terensko istraživanje u Šibeniku i Vodicama koje je uključivalo intervjue s pripadnicima lokalnih zajednica različitih profila, koji su u svojem individualnom ili udruženom radu imali doticaja s problemom spomenika. Svima su postavljena jednaka pitanja, s naglaskom na konkretne primjere spomenika – one prijeporne, kao što je to spomenik žrtvama jugokomunizma u Vodicama, i onima koji su za nas posebno značajni iz razloga što manifestiraju potencijal pomirenja i uvažavanja koji kultura sjećanja posjeduje – a što je jedna od osnovnih pretpostavki projektnog rada – kao što su, na primjer, spomenici u Zablaću i Zatonu, manjim mjestima u neposrednoj okolici Šibenika. Iz komentara i iskustava sugovornika dalo se iščitati upravo koliko su ove, vrlo delikatne teme, podložne instrumentalizaciji i različitim mehanizmima manipulacije od strane medija. Unatoč načelnim podjelama koje se perpetuiraju u medijskom prostoru u pogledu spomenika Drugog svjetskog rata i spomenika Domovinskog rata, naši sugovornici su velikim dijelom izrazili potrebu za objektivnijom interpretacijom povijesnih činjenica, kao i spomeničke baštine koja izrasta na tim temeljima.
Potaknuti prikupljenim podacima, strukturirali smo program rada s građanima, koji su u periodu od 2. do 6. listopada u svojim prostorima ugostili Gradska knjižnica Juraj Šižgorić u Šibeniku te Pučko otvoreno učilište u Vodicama. Program se sastojao od triju radionica i zaključne tribine, odnosno javnog razgovora na koju su bili pozvani sudionici radionica kao i svi zainteresirani građani Šibenika i Vodica. Tendencija završne tribine bila je okupiti različite demografske skupine – učenike srednjih škola, zatim građane srednje životne dobi, te naposljetku starije stanovništvo, pretežno umirovljenike – i moderirati raspravu u kojoj bi se tema spomenika i spomeničkih praksi diskutirala iz različitih rakursa, te se kao rezultat oformili prijedlozi za spomenike budućnosti. Cilj je bio inducirati razmjenu mišljenja i pitanja do koje inače ne bi došlo te na taj način osnažiti svaku od skupina u pogledu sudjelovanja u društvenom prostoru vlastite lokalne zajednice i šire. Važno je istaknuti da je kod većine sudionika prisutna neka vrsta otpora prema raspravi i iznošenju mišljenja koje bi u grupi ljudi moglo isprovocirati neslaganja ili konflikt. Ipak, zahvaljujući činjenici da je projekt nezavisan i počiva ponajviše na entuzijazmu projektnog tima koji je u izravnom kontaktu sa sudionicima, iznimno nam je drago što možemo tvrditi da smo uspjeli otvoriti prostor za razgovor i slobodno iznošenje mišljenja te time posredovanu refleksiju postojećih društvenih i političkih struktura.
Prvu radionicu, s mladima srednjoškolskog uzrasta, formulirali smo kao jednodnevno druženje, pri čemu su u izravnim kontaktom s pojedinim spomenicima mladi dobili sliku o ciljevima našeg programa, ali i podlogu za artikulaciju svojih zaključaka i prijedloga. Uz umjetnicu Kristinu Leko, radionicu je moderirala mlada kulturalna antropologinja Maja Flajsig. S učenicima Gimnazije Antuna Vrančića i Industrijsko-obrtničke škole, Šibenik obišle su spomenike u gradu: spomenik posvećen NOB-u; potom Dražen Petrović, pa Domovinski rat.
Radionica s građanima bila je nešto slabije posjećena, što je ukazalo na distanciranost od javnog iznošenja mišljenja na ove teme, neku vrstu nametnutog opreza i rezerviranosti. Stoga ne čudi da je određen broj sudionika došao na radionice s idejom da se radi o predavanju, a ne o diskusiji u kojoj bi svi trebali sudjelovati. Ipak, početno ustručavanje od komentara brzo bi se prometnulo u vrlo konstruktivan razgovor, te nam je postalo jasno da građani imaju jasno definirane i argumentirane stavove, ali ih do sada nisu imali priliku podijeliti. Tako smo u Šibeniku čuli prijedloge za revitalizaciju spomen-parka Šubićevac, te zanimljivu priču o svojevrsnom damnatio memoriae na primjeru Nicoloa Tommasea, talijanskog jezikoslovca i pjesnika rođenog u Šibeniku, čija je statua uklonjena i kasnije zamijenjena konjaničkom skulpturom kralja Petra Krešimira IV. Danas o njezinom postojanju nema niti jednog traga u urbanom prostoru Šibenika.
I radionica u Vodicama upoznala nas je s nekim lokalno specifičnim toponimima i narativima. Već tijekom preliminarnog istraživanja uvidjeli smo da su urbani sadržaji i javna plastika u gradu Vodicama izuzetno političkog predznaka, što je uslijed malog mjerila grada definiranog uskim ulicama i promenadom – rivom kao glavnim akcentom, posebno izraženo. Ipak, bez intervencije sudionika radionice, vrlo je vjerojatno da bi nam neki detalji o spomenicima ili nazivlju ulica promaknuli. U prvom planu u raspravi bio je sporni spomenik žrtvama jugoslavenskog komunizma, na koji sudionici gledaju s neodobravanjem. Zanimljivo je da su njihovi razlozi različiti: dok starija generacija smatra da je spomenik politički uvredljiv, mlađi građani zamjeraju mu prije svega estetsku neprikladnost i nepovoljan smještaj u gradskom tkivu. Nadalje, skrenuli smo pažnju na nekoliko skromnijih spomenika, nastalih inicijativom skupina građana. Nas su se upravo oni posebno dojmili, prvenstveno zbog neposrednosti s kojom progovaraju o istinskim gubitcima. U pogledu spomenika budućnosti, naši su sugovornici istaknuli nekoliko elemenata iz povijesti i tradicijske baštine grada Vodica, poput spomenika ženama vodičkog kraja i običaju donošenja vode s izvora, koji je upisan i u sam naziv grada.
Zaključna tribina u Šibeniku potvrdila je ono što su nagovijestile radionice. U krugu od dvadesetak sudionika, svi su bili aktivno uključeni u razgovor, a posebno značajnim smatramo veliku razinu razumijevanja koju su pripadnici različitih generacija pokazali jedni prema drugima. Tribinu su otvorili srednjoškolci, sudionici radionice, iznošenjem svojih prijedloga za spomenike budućnosti – neki od njih su ironični, neki zahtijevaju upotrebu visoke tehnologije, a neki su usmjereni na inovativnu interpretaciju tradicionalnog načina postavljanja spomeničke plastike u javnom gradskom prostoru. Te prijedloge komentirali su ostali govornici, među njima i članovi Udruge hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata, članovi Udruge antifašista i antifašističkih boraca i predstavnici Muzeja pobjede, kao i lokalni umjetnici koji su se u svojim radovima bavili epistemologijom spomenika i mehanizmima njihove de(kon)strukcije.
Razgovor je pratila prezentacija foto materijala prikupljenog na terenu, koja je govornike upućivala na konkretne primjere spomeničkih praksi, a neki od njih bili su i izravni sudionici ili inicijatori pojedinih spomenika. Zahvaljujući tome imali smo informacije iz prve ruke, narativ kreiran od zajednice za zajednicu, koji je usmjeren prvenstveno ukidanju podjela i ideologizacije spomenika. Sklonost građana ka redefiniranju spomenika i spomenicima budućnosti koji neće razjedinjavati, nego će okupljati različite demografske i socijalne skupine bila je najizraženija komponenta u ovom razgovoru.
U pogledu našeg projekta, ovakav obrazac ponašanja jasan je indikator da su naše početne teze validne, te da ravnopravan, demokratski razgovor može uvelike pridonijeti rješavanju akutnih problema i poboljšanju kvalitete života na mikro-razini odnosno na razini individue, kao i na razini cjelokupne zajednice ili nacije. Za organizaciju je to dodatni poticaj da nastavi posredovati procesu demokratizacije i osnaživanja običnog građanina za aktivno sudjelovanje u društvenom prostoru. To ćemo u Šibeniku i Vodicama nastojati učiniti polazeći upravo od ostvarenih rezultata. U narednim fazama projekta nastavljamo s primjenom participativnih formata rada s građanima te im pridružujemo dokumentarnu mobilnu izložbu, kao i online arhiv projekta uz pomoć kojeg se nadamo učvrstiti zajednicu okupljenu oko Demokratizacije kulture sjećanja.
