Sukobi dugoročno i često nepovratno narušavaju odnose među članovima zajednice – rane su duboke i teško zacjeljuju, a povjerenje je teško ponovno uspostaviti. Umjetnica Suzanne Lacy često dolazi u takve sredine pokušavajući zajedno s mještanima obnoviti delikatno tkivo zajednice. Godine 1999. u zajednici Barrio Antioquia u Medellinu u Kolumbiji zajedno s antropologinjom Pilar Riaño-Alcalá realizirala je projekt “Skin of Memory”.
Barrio Antioquia je zajednica s bogatom i raznolikom poviješću u kojoj su gubitak, stigmatizacija i nasilje svakodnevica niza generacija. Unatoč tragičnoj povijesti i gospodarstvu koje često ovisi o ilegalnim aktivnostima, stanovnici njenih 2000 kućanstava su izrazito ponosni ljudi i snažno obiteljski povezani. Suzanne Lacy je na temelju saznanja o povijesti naselja, u suradnji s povjesničarima, politolozima, aktivistima i prosvjetnim djelatnicima, s mještanima provela niz radionica pamćenja sa željom da se spriječe daljnji oblici lokaliziranog nasilja. Obišlo se i razgovaralo s više od trećine obitelji kako bi se prikupili predmeti uz koje vežu najintimnije osobne uspomene i njima opremio privremeni Arheološki muzej Barrio Antioquia – autobus koji je preuređen u izložbeni prostor u suradnji s lokalnim obrtnicima.
Na nizu aluminijskih i staklenih polica izloženo je 500-tinjak predmeta koji su osvijetljeni malim žaruljama nalik svijećama kako bi se stvorio ugođaj posvećenog mjesta kontemplacije. Tu su se našle plišane igračke, novčanice, servisni pribor, fotografije s vjenčanja, slika i odjeća ubijenih članova obitelji… Mještani su u velikom broju posjećivali izložbu i pisali pisma nepoznatim susjedima u kojima su iznosili svoje želje za budućnost zajednice, a kasnije su ta pisma nošena u svečanoj povorci kroz naselje. Kroz deset dana autobus se selio u različite dijelove naselja kako bi ga svi mogli posjetiti bez opasnosti da prijeđu u neprijateljska područja. Tristo je posjetitelja dnevno posjećivalo izložbu koja je zatim privukla pažnju i nacionalne televizije. Sjećanje na tragediju koju su utjelovljavali mnogi od izloženih predmeta kao i podsjećanje na život kakav je bio ili bi mogao biti, trebali su biti okidač za katarzu svih mještana, za ponovno povezivanje zaraćenih strana. Cilj je možda postignut nakratko, u trenutku kad su mještani bili ponosni jer su privukli pažnju medija, ali za trajnije rješenje potrebno je vrijeme.
U prilogu s izložbe jedna od mještanki koja je sudjelovala u njenoj organizaciji osvrće se na trenutak u kojem posjetitelji među izlošcima ugledaju fotografiju mladića koji je također sudjelovao u njenoj pripremi ali je u međuvremenu ubijen. Izložba je potresan i neposredan izraz života mještana koji su u njoj sudjelovali i izravno je povezana s njihovim iskustvom.
