U okviru programa Umjetnički pojmovnik javnog prostora dana 3. lipnja 2022. smo u Drnišu predstavili video-rad Tanje Ravlić: Rasterećenje. U radu umjetnica, u kasno ljetno popodne, hoda prostranim poljima u okolici Drniša, uz cvrčanje cvrčaka kroči kroz visoku travu a uokolo nje se u nedogled prostire krajolik bez tragova čovjeka, mističan i praiskonski, bezvremen. Na leđima nosi „teret” od cvijeća, po uzoru na svoju baku i brojne žiteljke drniškoga kraja. Ova poetska slika oponira realnosti njihova svakodnevnog života, kao i mnogih žena u prošlosti, čiji su tereti bili stvarni i teški, zabilježeni na povijesnim fotografijama žena pognutih leđa kako nose drva, vodu, rublje…. i u suprotnosti su sa stereotipom o ljudima na jugu, odnosno Dalmaciji kao tradicionalno lijenima i neradnicima. Noseći ‘teret’ od cvijeća umjetnica feministički, kroz humor rekonstruira taj nekadašnji običaj iz današnje perspektive i poziva na rasterećenje koje utjelovljuje u videu. Jer i danas nosimo terete na leđima, jednako stvarne ali manje vidljive.
stillovi iz video-rada Tanje Ravlić (snimatelj: Mario Sučić)
Projekciju videa smo organizirali na terasi caffe bara Woodstock, nakon koje je uslijedio razgovor s mještanima/kama. Tema razgovora bio je život žena u drniškom kraju kroz povijest, kojima je Tanja posvetila svoj video. Njihova je svakodnevica sve do početka 20. stoljeća uključivala obavljanje težih fizičkih poslova među kojima je i nošenje raznih tereta, te nas je zanimalo koja sjećanja o tome imaju sami mještani/ke, i kakve terete oni/e danas nose.
Prije projekcije videa, a kao uvod u temu, pokazali smo povijesne fotografije i ilustracije žena kako, lokalnim rječnikom, ‘prte breme’, a koje datiraju iz početka 20. stoljeća. Građu nam je ustupio partner Gradski muzej Drniš, koji ju čuva u sklopu Zbirke starih razglednica.
slijeva na desno: Andrija Maurović, Težak život žene na Hrvatskom Primorju/ Sretan Uskrs, inv. br. 1670. prva polovica 20. st.; Vergilije Meneghello Dinčić, Narodna nošnja u Dalmaciji, inventarni broj 1655, početak 20. st.; Seljaci na Šarčevu mostu inv. br. 1560, početak 20. st.;
U muzeju se čuva i vučija, bačva za vodu (na slici u sredini), u kojoj su žene, noseći je na leđima, iz kilometrima udaljenih bunara nosile vodu za piće.
Drugi dio fotografija ustupio nam je splitski fotograf Feđa Klarić koji je tijekom 1960-tih i 1970-tih snimio žene na splitskoj rivi i u okolici Splita kako nose razne terete na glavi ili na leđima: sanduke za povrće, madrace, pa čak i pravu keramičku kadu! Terete su na dostupnijim terenima nosili konji ili volovi no tamo gdje njima pristup nije bio moguć uskakale su izgleda – i žene!
Autor fotografija: Feđa Klarić (objavljeno uz dopuštenje autora)
Teret i njegovo nošenje, koje u prenesenom smislu može značiti brigu i zabrinutost, bili su predmetom razmišljanja Tanje Ravlić, koja je temi pristupila iz osobne perspektive, pokušavši kroz umjetnički rad ostvariti svojevrsnu katarzu, rasterećenje. Umjesto tereta pod kojima su se tijela žena povijala, Tanja u videu na leđima nosi cvijeće uspravno kročeći kroz polje, pogleda uperena u daljinu. Riječ je o raskošnom, pomno složenom buketu cvijeća koje za umjetnicu predstavlja senzibilnost i nježnost, ali i snagu i rast.
Kamera ju prati uzastopce kako dostojanstvenim, polaganim korakom kroči kroz travu – pokazujući ju uglavnom s leđa ne otkriva nam puno o njenim mislima, već usmjerava našu pažnju na krajolik koji promatra, kao u slikama Caspara Davida Friedricha. Kao i u Friedricha, gledamo mističan, vanvremenski krajolik, koji je u stvari Petrovo polje u okolici Drniša. To je nekad bio prostor intenzivnih poljoprivrednih aktivnosti a danas je zarastao u visoku travu- mirno mjesto udaljeno od naselja privlačno je za sve željne odmaka od svakodnevice i – rasterećenja. Zanimljivo je bilo čuti dojmove mještana/ki koji poznaju Petrovo polje i njegovu povijest, kao i njihova saznanja i razmišljanja o teretima koje su nosile njihove majke i bake s jedne strane, te onima današnjima s druge.
foto: Mario Sučić
U razgovoru su sudjelovale žene različitih generacija, rođene u razdoblju od početka 1960-tih do kraja 1990-tih, iznoseći vlastita iskustva ali i sjećanja na živote svojih predaka. Iako je život žena u Dalmatinskoj zagori bio predmetom više istraživanja, obrađivan je u znanstvenoj literaturi, ostaje dojam da materija nije u cijelosti dokučiva – osobito je teško ocijeniti kako su se žene osjećale i kako su se nosile s teretima u svakodnevnom životu. O njima nisu vodile zapise – možemo ih naslutiti kroz narodnu predaju i napjeve koji više oslikavaju uvriježena vjerovanja i običaje, nego individualne stavove. Prijenos iskustava te vrste između generacija još je manje uobičajen – koliko nas je od svojih majki i baka slušalo o životima koje su živjele i brigama koje su ih morile? Preostaje nam osloniti se na narodno stvaralaštvo (pjesme), a pri čitanju povijesnih zapisa imati na umu da su i oni oblikovani predodžbama (muških) pisaca. Ivana Odža u doktorskom radu „Žena u usmenoj književnosti i tradicijskoj kulturi Dalmatinske zagore od Fortisa do današnjih dana” (Filozofski fakultet, Zagreb, 2016.) citira zapis fra Silvestra Kutleše (1876 – 1943) iz knjige „Život i običaji u Imockoj krajini” (objavio 1993. Ogranak MH Imotski, HAZU, Zavod za znanstveni i umjetnički rad u Splitu) u kojem kazivači uz ženu spominju uvijek istu skupinu kućanskih poslova: „Ženski je posa: šiti, prati, presti, plesti, tkati, krpiti, dicu rediti, kuću mesti, ranu gotoviti, blago pasti i musti i živo namirivati, travu brati, kuću vodom i drvim obskrbljivati.“ Bilo je nekoliko pokušaja da se raskine s takvim stereotipima, između ostalog kroz prikaze žena koje izlaze iz okvira uvriježenih predodžbi (izložba „Iz Cetine rusalke izašle: žene koje su pomicale granice”, Galerija Sikirica, Sinj, 2013., autorice izložbe Daria Brković i Dragana Modrić) kao i da se ukaže na razliku između života žena u gradu i na selu: Gordana Radić u monografiji „Bako. Imotske karnevalije” (Vlastita naklada, Split, 2010.) na primjeru sudjelovanja u imotskom karnevalu pokazuje kako su žene u gradskim sredinama na poč. 20. stoljeća imale gotovo ravnopravno mjesto u kulturnim zbivanjima. Gorana Bandalović i Ivanka Buzov u znanstvenom radu “Odnosi u seljačkoj obitelji i položaj žene u zagorskoj Dalmaciji” (Godišnjak Titius, vol. 4, br. 4, 2011, str. 195-209) u prikazima svakodnevnog života, osim ženske podređenosti muškarcima i normama zadruge, pronalaze elemente moći kod određene kategorije žena, lokalno nazivanih “maje”, “starješice” i “dotarice”.
Povijesna je slika o ženi u Dalmatinskoj zagori dakle kompleksnija i otvorena novim interpretacijama, u koju se sve više uključuju i žene. I u našem razgovoru, dojmovi naših sugovornica, u stvari više nagađanja o životima njihovih majki i baka i dalje u prošlost, bili su različiti i kretali su se u rasponu od slike fizički zahtjevnog ali jednostavnijeg života, u kojem su vrijednosti bile jednoznačne i odnosile su se na obitelj, zdravlje, mir i blagostanje, do onog u kojem su ‘ženski’ poslovi bili dio podjele poslova unutar šire obitelji kao zadruge koja je funkcionirala kao gospodarska jedinica u kojoj je svatko, pa tako i žene i djeca, imao svoj zadatak. Ono što danas percipiramo kao ‘poslušnost’ ili žensku ‘pokornost’ možda je bilo tek prihvaćanje odgovornosti za doprinos zajednici u kojoj se živi (patrijarhalna struktura zadružne obitelji očituje se ipak u liku ‘starješine’ i nasljeđivanju koje je redovito išlo preko muške linije, op.a.). Sve su sugovornice bile svjesne vremena koje nas dijeli u odnosu na promatrano razdoblje i različitog konteksta iz kojeg sagledavamo određene situacije. Primijećeno je da je najveća promjena u položaju žena nastupila nakon Drugog svjetskog rata, kada se žene počinju zapošljavati u industriji istovremeno zadržavajući ulogu kućanice i nastojeći da budu savršene na oba polja. U odnosu na prethodnu generaciju koja je živjela na selu, one pripadaju srednjoj klasi, počinju se dotjerivati, držati do svoje vanjštine, što postaje nova vrst ‘tereta’ odnosno zahtjeva kojeg postavljaju pred sebe. Razgovor o teretima doveo nas je i do pitanja smisla i sreće, jer nas smislena aktivnost, ona kojoj vidimo svrhu i razlog, ispunjava a ne opterećuje. Mlađa sugovornica (rođena sredinom 1990-tih) primijetila je kako se njena generacija previše povodi za trenutnim trendovima, idealima koji im se serviraju preko društvenih mreža, umjesto da sami pronađu ono što ih čini sretnima. Ekonomski uvjeti u tome igraju važnu, ali ne i jedinu ulogu. U gospodarskom pogledu je primijećeno da bi Drniš mogao brže napredovati, vratiti standard kakav je imao prije Domovinskog rata. To je bila jedna od asocijacija na kadrove s Petrovim poljem, u kojem je autorica Tanja Ravlić prepoznala u prvom redu lijepi krajolik, čiju je ljepotu svojim radom dodatno željela naglasiti. On je za nju prostor rasterećenja, dok je za lokalne ljude koji znaju njegovu povijest, on podsjetnik na nekadašnje razvijeno gospodarstvo, koje ponovno treba oživjeti (nedugo nakon našeg posjeta, 7. lipnja, Radio Drniš prenio je vijest o završetku izgradnje i opremanja dijela Poslovne zone Drniš, za koju se očekuje da će doprinijeti zapošljavanju lokalnog stanovništva kojih je danas zaposleno 1800, što je cca 55% broja zaposlenih prije Domovinskog rata, op.a.).
Bila nam je želja u razgovor uključiti i članice udruge „Žena” Drniš, koja vodi niz programa za starije osobe i dugotrajno nezaposlene žene, posebno one iz izoliranih seoskih zajednica koje zbog socijalnog okruženja, nedostatne infrastrukture i patrijarhalnog ustrojstva obitelji nisu ravnopravne sa ženama iz urbanih sredina. Bez njihova je iskustva slika današnjeg života žene nepotpuna te se nadamo suradnji i razgovoru u budućnosti. U međuvremenu, ostaje nam idilična slika kraja kako ga je u video-radu prikazala Tanja Ravlić, uz koji je osobno vezana kroz obiteljsku povijest, no koji za sve nas funkcionira kao arhetipska slika mjesta u kojem se možemo, barem na trenutak, udaljiti od svih naših tereta. (Maša Štrbac)
Video-rad i prateće događanje su dio našeg programa Umjetnički pojmovnik javnog prostora kojeg prema koncepciji autorice Kristine Leko provodimo u kontinuitetu od 2018. godine. Program je tematski usmjeren na relevantne i akutne socio-političke teme te na lokalne zajednice i sredine izvan dominantnih kulturnih centara (dosad je u više izdanja realiziran u Osijeku, Slavonskom Brodu, Šibeniku, te po jednom u Splitu i Zagrebu). Ovo je prvo izdanje programa u Drnišu, kojeg smo realizirali u partnerstvu s Gradskim muzejem Drniš i uz financijsku potporu Ministarstva kulture i medija RH i Zaklade Kultura nova. Producentica programa je Maša Štrbac koja je moderirala razgovor uz projekciju.
U razgovoru su sudjelovale, abecednim redom: Zdravka Begonja i kćeri Marija Begonja i Josipa Begonja, Josipa Čupić, Renata Gaurina, Ivona Grćić – Malenica, Dinka Knežević, Josipa Prpa, Anita Štrkalj, Antonia Tomić. Dva su sudionika, Davor Gaurina i Milan Zoričić, svojom prisutnošću dali podršku programu no glavnu su riječ prepustili ženskom dijelu publike.
O umjetnici: Tanja Ravlić (1977., Split) diplomirala je slikarstvo na Accademia di Belle Arti di Roma u Rimu 1999. godine te završila poslijediplomski studij na Institut für Kunst im Kontext, UdK Berlin 2005. godine. Od 2000. godine radi kao vanjska suradnica u zvanju izv.prof. na Umjetničkoj akademiji u Splitu te, od 2018. godine, kao vanjska suradnica u zvanju izv. prof. na Filozofskom fakultetu u Splitu. Izlagala je na brojnim izložbama i festivalima u zemlji i inozemstvu (Split, Zagreb, Osijek, Dubrovnik, Pula, Rovinj, Umag, Šibenik, Vršac, Vis, Čakovec, Novi Sad, Berlin, Essen, Burren, Paris, Creteil, Rome, San Paulo, Ruhr, Lecce, Grimaccio, Albacete, Merano, San Vito al Tagliamento, Bolognia, Torino i South Korea). Članica je HULU-a i HZSU-a.
Zahvaljujemo vlasniku Caffe bara Woodstock na ustupanju prostora za događanje.
*Naslovna fotografija: still iz video-rada Tanje Ravlić
