“Nikad nisam bio sposoban stvoriti umjetničko djelo koje proizlazi samo iz moje imaginacije. Ne znam kako se to radi. Svaki moj rad odgovor je na stvarni događaj, na stvarnu životnu situaciju. Zato za sebe kažem da sam projektni umjetnik. Nisam studijski umjetnik, ne stvaram djela u svom studiju. Ne bih znao što da radim. Ne izmišljam svoj svijet zureći u praznu stranicu papira. Moja imaginacija se razvija na temelju istraživanja stvarnog događaja, najčešće neke tragedije, o kojoj se počinjem intenzivno informirati, koju analiziram, koja me zaokuplja. Izvorni impuls uvijek je događaj na koji pokušavam odgovoriti.”
Ovo je ulomak razgovora s Alfredom Jaarom o njegovom 6-godišnjem Projektu Rwanda, nizu radova koji su nastali kao reakcija na genocid u Rwandi (1994.) u kojem je ubijeno milijun ljudi a koji je bio ignoriran od medija i svjetske javnosti. U okviru projekta nastao je i rad “Nduwayezova šutnja”, instalacija od milijun slajdova s parom očiju dječaka Nduwayeza nakon što je svjedočio okrutnom smaknuću vlastitih roditelja. Slajdovi su rasuti po velikom stolu osvijetljenom odozdo, te posjetitelj kada priđe instalaciji može s povećalom razgledati slajdove, naći se “oči u oči” s dječakom i njegovim praznim pogledom. Tekst na okolnom zidu sažeto, gotovo telegrafski opisuje događaj na koji se rad odnosi, kontekst u kojem je nastala fotografija na slajdu.
Ova vizualno upečatljiva instalacija umjetnikov je pokušaj da učini ono što mediji nisu, da svrati pažnju javnosti na strašan događaj i kroz prizmu pojedinačnog iskustva dječaka izazove u njima empatiju prema žrtvama te osudu strašnog i neljudskog čina. Ona je ujedno pokušaj da se nadiđe potrošenost slika u medijskom prostoru, u kojem one više nisu sposobne prenijeti informaciju niti emociju – one se smjenjuju u ubrzanom ritmu, jedna nadomješta drugu u beskonačnom protoku šarenih i plošnih prikaza koji više skrivaju nego što otkrivaju. Kako u svijetu tako potrošenih slika koje glatko promiču pred nama služeći više kao razonoda nego kao informacija, proizvesti sliku koja će zaustaviti pogled, privući pažnju dulje od sekunde, potaknuti nas da pročitamo tekst koji ju prati? Kako uopće uspostaviti komunikaciju, doprijeti do drugoga?
Umjetnik se ovdje pojavljuje kao posrednik između dviju zajednica, one u Rwandi, i globalne zajednice (čitaj Zapada) kojoj i sam pripada. Ovaj rad ne pripada umjetnosti u zajednici u užem smislu, jer ga je umjetnik izveo samostalno, bez sudjelovanja zajednice o kojoj govori, ona je predstavljena tek parom dječakovih očiju koje su simbol njezina stradanja. On joj je ipak blizak po svojim intencijama, jer je proizašao iz dubokog interesa autora za zajednicu koja je stradala, jer se on o toj zajednici informirao osobno (otišao je na lice mjesta) i preko medija, jer se kao čovjek poistovjetio s njenom sudbinom i tim radom založio da joj se pomogne. Taj čin proizlazi iz njegove snažne emocionalne povezanosti sa zajednicom, koju je sam potvrdio: “Jako sam emotivno vezan za Afrikance i vjerujem da se to vidi u načinu na koji pristupam svom poslu. Afrika je iskorištena i sada je potpuno napuštena od ostatka svijeta.”
Cjeloviti intervju s Alfredom Jaarom može se pročitati na
https://art21.org/read/alfredo-jaar-the-rwanda-project/
