/Kristina Leko i Maša Štrbac/
Spomenicima čuvamo sjećanje na ljude i događaje koji su nam važni. Oni su istovremeno pokazna karta, ogledalo i predstava koju naručitelj/i spomenika grade o sebi. Spomenici se često podižu ili otkrivaju uz veliku pažnju javnosti, da bi s vremenom utonuli u zaborav, postali inventar grada kao bilo koja klupa, zidić ili stuba, mjesto na kojem se sastaje ili se pored njega ravnodušno prolazi. Vrate se u prostor javne rasprave ako budu oskrnavljeni, iz nemara, obijesti ili zato da posluže za neku drugu poruku ili drugo/drugačije sjećanje. U sredinama u kojima smo ove godine proveli naš program Demokratizacija kulture sjećanja, ponovno smo te samotne znakove u prostoru vratili u središte pažnje lokalne sredine, oživjeli oko njih sjećanja koja čuvaju. Zanimalo nas je što mještani misle o njima i kakve bi spomenike oni sami željeli vidjeti u svojoj sredini. Koliko im je važno na taj način čuvati sjećanje i koja su sjećanja njima važna.
U Drnišu smo za dvodnevnog boravka (20. i 21. rujna 2019.) o tome razgovarale s učenicima Srednje škole Ivana Meštrovića i grupom građana na gradskom trgu Poljana. Učenici su nas proveli središtem grada i okolicom, od Meštrovićevog Vrela života preko partizanske spomen-kosturnice na turskoj Gradini do spomenika fra Julijanu Ramljaku i Križa braniteljima u Domovinskom ratu. Šetnja brežuljkastim terenom bila je skokovit put kroz vrijeme, s ostacima građevina iz vremena Turaka koji su također stekli status spomenika, uspomene na to razdoblje u povijesti grada. U Drnišu, kao i u drugim sredinama koje su prošle kroz ratna stradanja, ima nekoliko spomenika posvećenih događajima iz Drugog svjetskog rata i Domovinskog rata, osobnim i kolektivnim traumama koje su se snažno utisnule u pamćenje stanovništva. U hrvatskom javnom prostoru takvi su spomenici često predmet prijepora i povod za različita tumačenja povijesti pa se i naš razgovor s učenicima dotakao famozne rasprave oko „ustaša i partizana“. Nastavno osoblje škole, kako smo se osvjedočili u radu s pedagoginjom Anitom Goreta i knjižničarkom prof. Robertinom Hrstić, potiče učenike na slojevitije promišljanje povijesti, mimo plošnih crno-bijelih interpretacija događaja ali i njihove posvemašnje relativizacije koja se danas pogrešno poistovjećuje s demokracijom kao pravom svakog na sve. Učenici prepoznaju demokraciju kao vrijednost ali i sami traže i odvaguju njene granice. Vjerujemo da demokratizacija kulture sjećanja, otvoreni razgovor o tome koja su nam sjećanja važna i zašto, može doprinijeti njihovu snalaženju u aktualnoj konfuziji oko temeljnih vrijednosti u društvu.
Sa starijom generacijom građana u fokusu su bile druge teme – kulturna i ekonomska povijest ovog kraja koja nigdje nije zabilježena a dio je njihova identiteta. Rad u polju i obližnjim rudnicima koji su othranili generacije Drnišana tema su koja zaslužuje biti obilježena u javnom prostoru, misle oni. U javnome razgovoru na gradskom trgu Poljana sudjelovali su: ak.slikarica Neda Hammer, pjesnik Miljenko Galić, pršutar Zvone Marin, nastavnik u mirovini Staljin Grubač – Slobodan, pravnik Ante Vukušić, Josip Kontić umirovljenik, frizerka Jelica Hamer, pedagoginja Anita Goreta te Josipa Prpa, prof. povijesti i dipl. etnologinja. Pri tome su doneseni sljedeći zaključci: trebalo bi napraviti studiju prezentacije Meštrovićevih djela u javnom prostoru Drniša, općenito, prisutnost Meštrovićeve plastike trebala bi biti vidljivija i više obilježavati javni gradski prostor; treba restaurirati Vrelo života; sa groblja je nestala Rendićeva skulptura, koju bi trebalo ponovno izliti; treba sanirati, obnoviti Gradinu, uključujući i partizansku kosturnicu; spomenik pršutu ili obilježavanje tradicije pršuta u javnom prostoru je nešto što bi trebalo povezati s tržnicom i sa starim autentičnim kamenim stolom na kojem se tržio pršut. Jelica Hamer prisjetila se prvih dana u Drnišu nakon pet godina izbjeglištva, kako je među prvima u gradu uredila i ponovno otvorila svoj frizerski salon. Smatramo da su i ti životni detalji vrijedni spomeničkog bilježenja i pamćenja. Muzej rudarstva je projekt koji je u planu i bit će realiziran u nekoj budućnosti, no rudarska povijest mogla bi – trebala bi biti vidljiva u javom prostoru, baš kao i povijest polja, tj. poljoprivrede (Petrovo polje). U tom smislu predložen je format zidne slike- murala, čak i na nekoliko lokacija. Povijest rudarstva Drniškog kraja je povijest koja je uvelike povezana za multikulturnim karakterom koji je ovaj kraj imao u doba ekspanzije rudarstva krajem 19. i početkom 20. stoljeća kada su se u ovaj kraj doseljavali iz cijelog područja ondašnjih država, iz Austro-Ugarska monarhije, Kraljevine SHS tj. Kraljevine Jugoslavije, ali i kasnije za vrijeme SFRJ-a. Samim time rudarstvo kao povijesni narativ ima potencijal poliperspektivne identifikacije i potencijal temelja homogenizacije lokalnog sjećanja. U daljnjem razgovoru sa Josipom Prpa, dipl. etnologinjom, razgovarali smo o budućoj suradnji u sklopu koje bismo participativno razradili koncept za prikaz povijesnog razvoja rudarstva i polja drniškog kraja, što bi uključilo i povijest migracija. Raspravljalo se o mjestima u gradu koja su pogodna za umjetničke intervencije – frekventne lokacije i veće javne zidne površine. Na razgovor je na samom kraju stigao i gradonačelnik Josip Begonja te smo razgovarali o projektima i planovima koji postoje. Na pitanje zašto je spomenik strijeljanima u Drugom svjetskom ratu u vrlo lošem stanju (zid kojem prijeti urušavanje) gradonačelnik je rekao da se nitko nije javio na natječaj za obnovu.

Suprotno od onog što bi bilo nužno i potrebno, u Hrvatskoj je kultura sjećanja trenutno izvor polarizacije društva. Može li tome biti drugačije? Želimo demokratizirati taj prostor, otvoriti neke druge perspektive sjećanja i osnažiti građanstvo da ih pokuša javno artikulirati. Branitelji su u tom pogledu najagilniji dok su ostali uglavnom intertni. Cilj je otvoriti siguran prostor za nedominantne i nepolarizirajuće narative i razmjenu mišljenja te potaknuti javnost da kulturu sjećanja stavi na opću demokratsku raspravu.
Demokratizacija kulture sjećanja je višegodišnji program, dio redovnih aktivnosti Umjetničke organizacije Otvoreni likovni pogon koju u 2019. godini podržava Zaklada Kultura nova. Program je u 2019. proveden u Drnišu i Kninu, uz financijsku potporu Ministarstva kulture RH. Dio programa u Drnišu proveli smo u suradnji sa Srednjom školom Ivana Meštrovića- Drniš.