Just in Time je projekt o povijesti i plesu, o povijesti plesa i kako u tome svi možemo sudjelovati. Rad je to autorskog tandema deufert&plischke (Kattrin Deufert & Thomas Plischke) iz Berlina, koji djeluju na razmeđi kazališta, plesnih i izvedbenih umjetnosti. “Kad smo se 2010. preselili u Berlin, otkrili smo da je plesna scena vrlo zatvorena. Uvijek susrećete iste ljude: ne samo na našim izvedbama nego i na projektima drugih koreografa. Zbog toga smo se osjećali loše. To ograničava diskurs. Osobito je to neprimjereno za umjetnost kao što je ples koja bi trebala biti svima dostupna”. Počeli su se zanimati za svoju publiku, tko su ljudi koji ih gledaju, od kuda dolaze, što misle. Krajnja konzekvenca tog interesa je osmišljavanje rada u kojem publika postaje su-kreator rada zajedno s umjetnicima, njegov stvaratelj i konzument istovremeno.
Just in Time je projekt u kojem povijest plesa ispisuju članovi zajednice koju umjetnici posjete, bilježeći svoja iskustva s plesom i pokretom u intimnim pismima upućenima Plesu, uz crtež ili opis pokreta koji im je posebno važan. Pisma se prikupljaju tijekom radionica na kojima se i uživo razgovara o plesu, a nakon određenog broja susreta, svi se sudionici okupljaju u “plesnoj dvorani” i izvode zajedničku koreografiju sastavljenu od individualnih pokreta koje su opisali u pismima i potom međusobno “razmijenili”, izveli prema naputcima onih drugih. Kroz taj proces ples se “vraća” u zajednicu, prepoznaje kao nešto vlastito i način da se izrazi, onako kako to osjećaju djeca. Repertoar plesnih pokreta proširuje se individualnim doprinosima svakog sudionika koji kroz njega s drugima u zajedničkom plesu dijeli iskustvo življenja ili pak osluškuje mogućnosti i granice vlastitog tijela. U dirljivom pismu 92-godišnja sudionica povjerila je Plesu kako je s godinama izgubila osjet za ravnotežu i kako joj to najviše nedostaje.
Projekt nije samo o plesu nego i o povijesti. Prikupljajući ovakva individualna svjedočanstva o iskustvu plesa od najrazličitijih ljudi, profesionalnih plesača ali i ljudi koji s plesnom umjetnosti nemaju nikakvoga dodira, djece, umirovljenika, zaposlenika tvrtki, slučajnih prolaznika… definiciju plesa proširili su na svakodnevicu, na ples izvan pozornica i kazališnih kuća, na svadbama, proslavama, u intimi vlastite sobe te sve njih uključili u ispisivanje njegove povijesti. Takva povijest je kaotična, trenutna, stihijska, individualna i proturječna. Ona je izraz “pravog trenutka”, trenutka u kojem se ispisuje, i već slijedećeg bit će prebrisana, proširena, izmijenjena, ispravljena drugim “pravim trenutkom”. Ona se ne natječe sa “službeno” priznatom povijesti (plesa) niti ju osporava, tek nenametljivo i postrance prišaptava da priča nikad nije ispričana do kraja i da uvijek treba preispitivati koga i zašto smo iz nje isključili i čije priče prešutjeli.
Naslovna fotografija: foto: David Kaplan, izvor: https://tanzhaus-nrw.de/main_pages/deufert-plischke?locale=en
Više o projektu na: https://spark.adobe.com/page/SSgBh02vo7zL5/
